 Gledam ja sad televiziju i vidim kaj sve reklamiraju i to bi bilo čisto OK da u svim tim reklamama nisu anoreksične manekenke s minicom koja im ne pokriva guzicu. Mislim, koga te reklame potiču na kupovanje? Muške možda još i da, ali ja sigurno ne budem kupila neki prizvod zato kaj je na njegovoj reklami Miss Univers! Postoje izbori ljepotica kojekakvih naziva: najljepša gospođa, model, sportašica... Takve bi smo izbore slobodno mogli zakonom zabraniti. No pazi sad ironije! Svi, pa i neke feministice, vole to gledati. Nije važno što u tom trenutku komentiraju, važna je zabava. Ja to ponekad pogledam, većinom da sutradan s frendicama mogu prokomentirati kako je jedna premršava, kak ova druga ima kretensku frizuru, a kak ova treća ne zna nositi visoke pete, pa je na pozornici pala i razbila si nos :) Znate kaj se pitam svaki dan? Kaj zapravo te jadne cure mogu reći o svom karakteru kad im treba pet tisuća krugova po pozornici da bi se na kraju došetale do žirija i glupavo nasmješile? I onda žiri počne postavljati bedasta pitanja da na neka od njih smisleno ne bi mogla odgovoriti ni Sharon Stone! Jedini pravi i iskreni odgovor na pitanje što krastorice žele u svom životu bi bilo udati se za nogometaša, roditi mu jednu malu curicu, a zatim ostatak života provesti u kući pijuckajući koktele dok se dadilja brine za njezino dijete, a muž joj naganja loptu po svijetu. No, one umjeto toga odgovore da žele MIR U SVIJETU! Ne daj Bože da neka od njih stvarno kaže što stvarno želi jer bi time nezapamćeno osramotila ove sofisticirane izbore. S druge strane, uopće mi nije jasno kaj bi te cure trebale raditi što se zalaganja za mir u svijetu tiče. Možda da cijelog života prikupljaju novce (iz tuđeg džepa) za gladne u Africi? Ili pak da svoj život posvete proučavanju neke smrtnosne bolesti? Stvarno nemam ideju kako bi neka ljepotica od 18 godina koja još nije ni završila školovanje mogla učiniti na nacionalnoj razini (a još manje na svjetskoj)! Dakle, zašto imamo te izbore? Zašto trošimo novce na organiziranje izbora na kojima se okupljaju kosturi odjeveni u kupaći kostim i krpom oko struka? Zašto one upoće odvezuju tu krpu pred žirijom? Da oni vide koja ima ravniji trbuh, skladnije bokove...??? Zašto ne bi smo novce od tih izbora uložili u nešto drugo? Stvarno mi nije jasno. Ali...tko mene šljivi! |
 Priznajem: djetinjasta sam! I to jako. Ali bolje i to nego da se ponašam ko neka usidjelica! Poznam jednu curu koja mi je jako bliska i jako ju volim i super smo frendice. Ona sebe zove "dobrom dušom". OK, slažem se da zna biti dobra duša - ponekad - a ponekad se ponaša kao da ima 40 godina i soli pamet svima kao da je popila svu pamet ovog svijeta. Kad joj kažem da se malo opusti, ona se sva nakostriješi kao mačka i počne mi govoriti da je opuštena. Ja kažem da nije. Da je opuštena, ponekad bi se htjela s nama ostalima cerekati bez razloga, vikala bi sa mnom i frendicama samo da drugima digne tlak, igrala bi se glupavih igrica samo zato jer joj je dosadno, trčala bi po cijeloj dvorani na tjelesnom i igrala se s nama lovice samo zato da nastavniku digne tlak... Ona ništa od toga ne radi. Uglavnom ne ne cereka bez razloga, ne viče da drugima digne tlak, ne igra se glupavih igrica, ne trči pod tjelesnim nego samo stoji i spominja se s ostalim usidjelicama... Moje frendice i ja to radimo. I neka! Baš nas briga što nas smatraju djetinjastima. Kad mi neko kaže: "Djetinjasta si!", ja umjesto da se skockam, mu se izbeljim i nastavim po svome. Osim toga, takav mi je karakter. Zašto bi se ja morala mjenjati samo da se svidim nekom drugome? Zar nije rečeno Bolje da me mrze zbog onoga što jesam nego da me vole zbog onoga što nisam? Slažem se s tim jer da sam trebala biti drukčija, zacjelo bi se i rodila drukčija. I zato živjele sve bedaste i djetinjaste osobe na ovom svijetu poput mene!  |
|
Ljudi, pogledajte ovaj filmić: ja sam skoro crkla od smijeha kad sam ga pogledala! |
 Kao što je Joan Baez jednom rekla: “Ne možeš birati kako ćeš i kada umrijeti; jedino možeš izabrati kako ćeš živjeti u ovom trenutku.”, tako i mi trebamo razmišljati i postupati. Svi smo rođeni pod svojom sretnom zvijezdom koja nas prati kud god pošli. U životu je najvažnija ljubav, a onaj tko nje nema, ne može opsati jer ljubav znači hraniti jedno drugo, a ne hraniti se drugim. U životu je osobito važna strpljivost. Bez nje za samo jedan sat možemo uništiti ono što ćemo zatim tjednima popravljati. Moramo ostati na pravom putu i slijediti svoj san. Ponekad nam se snovi čine nedohvatljivi, ali ništa nije nemoguće. Na putu do cilja morat ćemo proći kroz gusto granje prepreka. I možda padnemo ili posrnemo pred nevoljom i preprekama, no uvijek ćemo ustati ako imamo vjeru i nadu da ćemo uspjeti. Moramo ići za svojom zvijezdom koja će nam pokazati put čak i u najvećoj tami. Obećanja koja zadamo sebi često su poput japanskih šljiva: nemaju ploda. To nije dobro. Ako si zadamo neki cilj u životu, moramo ga izvršiti. Jer mi smo samo ljudi. Ne možemo vidjeti u budućnost da znamo kakva će nam biti. Mi sami kovamo svoju budućnost i nikakva ju gatara ne može predvidjeti. Nije naš posao vidjeti što se nazire u daljini, nego što je jasno pred nama. Slijedimo li svoj razum, uz pomoć naše sretne zvijezde, put do cilja će nam biti lak, čak i ako na tom putu naiđemo na prepreke. “Tko ne voli život, taj ga i ne zaslužuje!” rekao je Leonardo da Vinci. Moram priznati da se slažem s njim. Mnogi ljudi imaju težak život i nekima od njih se tad čini da nemaju svoju sretnu zvijezdu da ju slijede. Tada znaju reći da ne vole život, da bi im bilo bolje da se i nisu rodili. Takvi ljudi doista nisu ni zaslužili onda da žive. Trebali bi biti sretni što su uopće dobili šansu za život, da udahnu zrak punim plućima, jer svakome se u životu kad tad posreći. I zato takvi ljudi moraju znati da samo ako slijede svoju zvijezdu, već će daleko dogurati. Danas moramo živjeti najbolje što možemo, ponašati se i misliti najbolje što možemo, jer danas je priprema za sutra i svaki dan poslije toga. Da u današnje suvremeno doba svatko slijedi svoju zvijezdu, svijet bi bio ljepši. Bio bi onakvim kakvim ga je Bog zamislio. Svatko bi postignuo u životu ono što je uvijek želio, bilo to malo ili veliko postignuće, jer svako naše postignuće sastoji se od tri koraka: početka, borbe i pobjede. Upravo do te pobjede će nas dovesti naša upornost, želja i nada. Slijedimo li svoju sretnu zvijezdu, uspjet ćemo. Ali, najboli dio čovjekova života su njegova mala, bezimena i nezapamćena djela dobrote i ljubavi. P.S. Post je dugačak, no nadam se da vam se svidio ako ste ga uopće čitali jer me nemojte uopće komentirati ako niste! |
 Koliko puta vam se dogodilo da ste nekoga prosuđivali po tome kako je odjeven? Recimo: za osobe koje se odjevaju poput metalca ili u stilu Merlina Masona, svi odmah pretpostave da su loše osobe, sotonisti, drogeraši itd. itd. itd. Ispričat ću vam nešto što mi se dogodilo: jedna cura (koju neću imenovati) bila je prava punkerica, uvijek je buntovna, hiperaktivna i divlja. Tako sam ju ja doživljavala jer sam ju vidjela da se tako ponaša po školi. Ponekad je prema meni bila i gruba i neotesana. Uglavnom, nismo se slagale. Onda je jedna moja frendica, osim mene i još nekih ljudi, pozvala i tu curu na rođendan. I tako smo mi igrali jednu igru i ta cura i ja smo morale biti skupa u grupi. Da bi začinile igru, sakrile smo se u jedan grm i tamo čekale. Isprva nismo razgovarale jedna s drugom. Onda smo započele neki glupavi razgovor o vremenu, školi... Uglavnom, toliko smo se zapričale da nismo ni skužile da je igra u tijeku te da preglasno govorimo. Rezultat: ona i ja smo izgubile u igri, no zaključila da da je ta cura skroz OK, otkačena i šašava. Uvijek smo imale tema za razgovor, a ako bi nam se dogodilo da nam ponestane tema za razglabanje, razgovarale bi o tome kojiko smo zapravo različite, a opet slične.Drugi primjer: preko ljetnih praznika sam upoznala Curu. Ta Cura se odjevala ko barbika: stalno je furala rozne minice, štiklice etc. Ponašala se djetinjasto i neozbiljno. Bila je moja vršnjakinja, a ponašala se kao da je par godina mlađa od mene. U svakom slučaju, ona nije trpjela moje ponašanje, a ja nisam trpjela sve na njoj. Onda je jednog dana moja mama ju pozvala k meni. Nije mi bilo druge, nego da ju trpim tih par sati. Odlučile smo igrati Čovjeće ne ljuti se da nam vrijeme brže prođe. Započele smo razgovor, koji se na kraju pretvorio u pravu debatu. Na kraju smo se ipak uspjele skompati. Ona se i dalje ponašala neozbiljno i djetinjasto, često je bila i plačljiva, no prihvatila sam ju takvu kakva jest. I znate što?! S njom sam se SUPER zabavila! Događali se vama kad da sudite čovjeka po odjeći? Postoje li u vašoj školi grupice učenika koje se međusobno druže (šminkeri sa šminkerima, darkeri s darkerima, štreberi sa štreberima...)? Je li vam se ikad dogodilo nešto ovakvo kao meni?  |
 Muči li vas ponekad ovo pitanje: koja je svrha života, zašto postojimo, tko je stvorio Boga i zašto je svemir tako tajanstvena...? Jeste li se ikad upitali zašto baš na Zemlji ima života? Kako je svijet čudestan i kako ima tajni koje ljudski um možda nikad neće saznati ni otkriti. Zašto ima stvari koje prelaze granicu stvarnosti i postaju paranormalne? Život je jedan i jedini i ograničen je godinama, pa ga zato treba iskoristiti. Ja ne razumijem nepravedne ljude, ljude pune mržnje, to je sasvim nepotrebno, kao i ratovi. Pa hello ljudi, to nam samo zagorčava život... Važno je praštati, važno je vjerovati u sebe i u svoje odluke. Snaga da se nešto prebrodi, dobrota, pomoć, osjećajnost, iskrenost - to treba cijeniti jer je iz dana u dan manje takvih ljudi. Smisao života? Odgovor je, ne sumnjam, netko već izrekao: smisao je u traženju odgovora na to pitanje. Kako ga tražiti? Mislim da sam već i sama napisala!  |
 Evo me s novim blogom. Dosad sam imala par blogova, uključujući jedan s prijateljicom, no to mi je dojadilo, pa sam napravila ovaj. Blog je trenutno u rasulu, moram ga doraditi, a i nemam pojima što da vam kažem za sad. Do sljedećeg posta uživajte u ovih par slikica:   |
